Uz izložbu "Balade Vesne Parun": Dragocjena sjećanja Sesvećana

Muzej Prigorja poziva građane koji se možda sjećaju Vesne Parun i njezine obitelji iz vremena dok su živjeli u Sesvetama, ili možda poznaju nekoga tko ima takva sjećanja, da se jave u Muzej.

Vesna Parun sesvetskim je ulicama i putovima hodala prije sedamdesetak godina. Prošlost je to koja se ne čini daleka, no bez sačuvanih predmeta, dokumenata ili fotografija, već je danas teško rekonstruirati život najveće hrvatske pjesnikinje u Sesvetama. Izuzmemo li tek nekoliko rečenica koje je sama Vesna napisala, gotovo sve što znamo potječe iz sjećanja njezinih tadašnjih susjeda. Mislite li da su sjećanja manje značajna od dokumenata, prisjetite se da se znanje najveći dio naše prošlosti uspješno prenosilo usmeno, pripovijedanjem.

Istražujući sesvetsku biografiju Vesne Parun, etnologinja Muzeja Prigorja razgovarala je s nekoliko naših sugrađana. Evo dijela jedne od njihovih priča:

Gospođa Nada Kičić vidjela je Vesnu Parun samo jednom u životu, no slika tog susreta urezala joj se tako duboko u sjećanje da i danas pamti mnoštvo detalja. Bila je tada djevojčica, stara desetak godina, a do kuće Parunovih povela ju je majka, Ana Bretschneider, snaha gostioničara, mesara i poduzetnika Dragutina Jazbeca. U Sesvetama se, naime, znalo da Vesna zbog siromaštva prodaje svoju odjeću. Obitelj Parun živjela je tada, početkom 50-ih godina 20. stoljeća, u maloj i niskoj dvorišnoj kućici u Bjelovarskoj ulici, iza velike kuće bogate obitelji Piršić. Mlada pjesnikinja otvorila je vrata u šarenoj ljetnoj haljini upadljivo drugačijoj od onih koje su najčešće nosile žene u Sesvetama, no dječju je pažnju posve obuzela njezina moderna frizura. Navikla na Sesvećanke koje su glavu pokrivale maramama, mala je Nada zauvijek zapamtila Vesninu kosu ravno podrezanu u visini ramena i šiške koje je tada vidjela prvi puta.

Ana se kući vratila s Nadom i modnim dodacima koje je kupila od Vesne – parom crvenih cipela sa širom punom petom i crvenom damskom torbicom. Cipele su nosile i majka i kći – iako su joj bile nekoliko centimetara predugačke, Nada je ponekad kao dijete u njima hodala po sobi, a Ana ih je redovito nosila pa ih je bacila kada je puknula peta na jednoj od cipela. Crvena torbica naprotiv nije izlazila iz stana; pohranjena u ormaru, Ani je služila za čuvanje važnih dokumenata, muževih pisama iz vojske i njegovih odlikovanja. Gospođa Nada Kičić kaže da je torbica njezino djetinjstvo i uspomena, i bilo bi joj žao da je netko poslije njezine smrti baci u smeće, ni ne znajući povijest tog predmeta. Zato je torbicu darovala Muzeju Prigorja. Darovala je gospođa Kičić i svoja sjećanja – neka od njih upotpunjuju naše znanje o pjesnikinji o kojoj se pričalo u Sesvetama, a neka znanje o drugim važnim sesvetskim mjestima i događajima. (Morena Želja Želle)