U ZKM-u premijerno izvedena drama "Ono što nedostaje" Tomislava Zajeca

Zagrebačko kazalište mladih (ZKM) kao posljednju premijeru u godini koja je na izmaku postavilo je u subotu na svojoj maloj sceni Polanec intimistički komad "Ono što nedostaje" po tekstu Tomislava Zajeca i u režiji Selme Spahić, psihološku dramu samopropitivanja smještenu u prostor neizvjesnosti na rubu između života i smrti.

Zajecov nagrađivani komad odvija se na dvije razine: na jednoj se bavi gubitkom bliskih osoba i nošenjem sa smrću. Na drugoj se razini odvija intenzivna psihološka potraga za sobom i pravom na sebe u odnosima s drugima.

Te se dvije fabularne vertikale račvaju na niz rukavaca objedinjenih sveprožimajućim motivom prolaznosti, unutar kojih se kao ribe u bazenu koji je ostao bez vode koprca devet likova, u iscrpljujućem limbu međusobnih emocionalnih sudaranja.

Sve je bijelo – scena je čitava napravljena od bijelih pločica koje podsjećaju na isušeni bazen. Istodobno je to čekaonica bolničkog odjela za patologiju, mjesto susreta onih kojima je netko blizak upravo umro. Atmosfera hladnoće i otuđenosti dodatno je apostrofirana smještanjem toga doslovnog predvorja smrti u metaforičko predvorje potencijalnog susreta sa smrću i opraštanja sa životom u podnožju sveprisutne sjene planine Everest.

Posljednje počivalište mnogih alpinista, najviša planina na svijetu simbolizira sam život, a uspon do njezina vrha potragu za sobom, koja je neizvjesna i često fatalna.

Prostor u kojemu se odvija Zajecov komad ambis je unutarnjih previranja, sazdan od potrebe za samoispunjenjem u odnosima s drugima. Dva su ishodišta tog samopropitivanja: osjećaj napuštenosti i seksualnost.

Tekst je dramaturški dotjeran do savršenstva; nema viškova, rečenica koje zvuče lažno prirodno, zapadanja u tekstualnu megalomaniju – Zajec je majstor svog zanata, njegovi su dijalozi ispolirani, prirodni, zvučni, odrješiti.

Takav hladan ambijent koji srce željno bliskosti trajno ostavlja ispred zaključanih vrata tuđih emocija, lišen ikakvih viškova sa strane, s reduciranim dijalozima, napučen je izuzetno životnim likovima.

Na okupu ih drži fabula, satkana od nekoliko priča – u jednoj, dvije žene pokušavaju racionalizirati smrt majke koja ih je napustila još u djetinjstvu i otad je nisu vidjele. U drugoj, bračni par suočava se s vlastitom otuđenošću dok se njihov sin bori s otkrivanjem svoje (homo)seksualnosti. U trećoj, mladi supružnici spotiču se o klimave temelje svoga odnosa, poljuljane njegovom podvojenom seksualnom orijentacijom.

Unutar toga okvira, pojedinačni likovi vode niz vlastitih, odvojenih borbi. Naizgled nepovezane, sve se priče vještim dramaturškim postupkom polako stapaju u jednu.

Likovi Žene, Muškarca, Mlađe žene, Bolničara, Humanitarca, Djevojke, Ikebane … opća su mjesta čovječnosti, izvana beskrvne ljudske ljušture koje iznutra kipe životom zatravljene strasti koju u njih unose glumci Katarina Bistrović Darvaš, Zoran Čubrilo, Nataša Dangubić, Doris Šarić Kukuljica, Frano Mašković, Milica Manojlović i Dora Polić Vitez. Zajec je jedino likovima Bolničara (Goran Guksić) i dječaka Davida (Adrian Pezdirc) ostavio nešto krvi u licu: u njihovim životima još ima prostora za snove, za njih još uvijek nije sve gotovo.

Emotivno čistilište u koje su ih sve zajedno gurnuli Zajec i Selma Spahić, cijenjena bosanskohercegovačka redateljica mlađe generacije kojoj je to prva režija u Zagrebu, psihološki je snažno angažirana predstava u kojoj se neminovnostima tjelesne dezintegracije glumačkim bravurama uvjerljivo suprotstavlja put u mogućnost potpunog duhovnog rasapa.

Na kraju, napušten na brisanom prostoru vječitoga leda, glumački devetolist zbija redove. Planinari života, ledolomci duše, oni ne odustaju. Svjetla se gase, žare se samo vrhovi njihovih cigareta u mraku, poput krijesnica u toploj ljetnoj noći, vatrenih putokaza prema nekom boljem životu.

(Hina)