Izdahnuo je Jožin bunar, pregazio ga valjak

Velika buka digla se oko prošlotjednog asfaltiranja ulice Josipa Antolaka u Dumovcu, teške su riječi padale sa svih strana.

Većina građana tog dijela Dumovca jedva je dočekala potpuno preuređenje i asfaltiranje  slijepe ulice Josipa Antolaka i vjerojatno bi sve prošlo u redu da se u cijelu priču nije umiješao jedan bunar. Bolje rečeno zdenec. Naravno, nije se umiješao on sam nego su zbog njega nastale u selu velike svađe.  O čemu se radi?  

Antolakova ulica davno je bila asfaltirana upravo do tog zdenca, a od njega još je nekoliko kuća koja do sad nisu imala asfalt. Do njih nije dolazio kamion za smeće, nego su vreće odnosno kante morali vući do bunara, a niti zimska služba nije im očistila put do vrata kako se to obično čini. Tim je dijelom prošao vodovod, međutim, vodom se iz zdenca snabdijevao još uvijek jedan građanin, Josip Rogin. 

Da se cesta izasfaltira do kraja, odnosno do zadnjih kuća, Zagrebački je holding uvjetovao zatvaranje zdenca, što je i učinjeno, te je preko njega navučen asfalt.  Mnogima poznati Joža više nema prilaz vodi na zdencu koji je bio par metara do ulaznih vrata njegove malene prizemnice od tridesetak kvadrata. Zaštitari povijesti pobunili su se protiv nalogodavaca i izvođača jer ih nisu obavijestili o namjeri zatvaranja „povijesnog zdenca starog više stotina godina”.  Mjesni odbor tvrdi da se ulica nije mogla drugačije izvesti, te da je uvjet za  Zimsku službu i Čistoću bio zatvaranje bunara i preasfaltiranje cijele površine, jer u 21. stoljeću imati bunar na sred prometnice nemaju niti mnogo zaostalije zemlje.

I tko je sad tu u pravu?

Prenijet ćemo stavove i razmišljanja svih uključenih u taj problem, te ostaviti čitateljima da sami pokušaju donijeti zaljučak. 

Josip Rogin, književnik i uzgajivač ruža trenutno bez vode

Jožu vjerojatno mnogi Sesvećani poznaju, znaju ili su tek čuli za njega. Vrlo osebujan čovjek kojemu materijalno nikada nije bilo važno, tražio je ljude s duhom. Napisao je točno deset knjiga, posljednja je objavljena ove godine „Čitao sam te u novinama”. Osamdesetih godina bio je suradnik tadašnjeg sesvetskog glasila Sesvetske novine, međutim najpoznatiji je i to ne samo kod nas, nego i u svijetu po uzgoju i križanjima ruža, pa je tako do danas patentirao desetak sorti ruža, među kojima i ružu Zagreb 900, povodom devetstote obljetnice Zagreba, prvu u slobodnoj Hrvatskoj.

U svojoj hižici nema vodovodne instalacije i do sad je vodi vukao iz zdenca.  „A čuj, živim životom kakvog sam sam izabrao, ne tražim razumijevanje niti sažaljenje, ali ipak rad bih da su mi ostavili moj bunar. Jesu oni meni nudili vodu, ali meni treba voda i za cvijeće, za moje ruže, vodovodna voda je skupa, a ja imam samo malu penzijicu”, suznih očiju priča Joža žaleći za svojim zdencem na kojeg dolazi posljednjih pedesetak možda i više godina od kako se doselio u Dumovec, a rođen je 1934. u selu Zrinščina pokraj Svetog Ivana Zeline. Nada se ipak dogovoru s vlasti oko vode.

Arheolog Damir Fofić: U Dumovcu je napravljen kulturocid

Arheolog i povjesničar Damir Fofić, bivši zaposlenik Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine, poslao nam je dopis očitavajući se u njemu o uklanjanju zdenca u Dumovcu:

„Koliko mi je poznato, dumovečki bunar predstavljao je najstariji izvor pitke vode na dumovečkom području. Stari Dumovčani opskrbljivali su se vodom upravo sa ovog bunara, koji je ucrtan na kartama sredine 19. st. Smješten u središtu naselja predstavljao je kulturno-povijesnu vrijednost, mjesto gdje se mogao osjetiti ugođaj starog Dumovca. Nažalost, njegovim zatrpavanjem nećemo saznati njegovu daleku prošlost, a postoje indicije da je to možda i antički bunar. Pritisci modernizacije zadnjih desetljeća trajno su utjecali na njegovu funkciju. Izgradnjom vodovoda bunar je polako padao u zaborav, a o njemu se brinuo i iz njega crpio vodu za život Josip Rogin, sesvetski književnik i svjetski priznati stručnjak za ruže koji je kreirao 10-ak novih sorti ruža, a među njima i prvu ružu u samostalnoj Hrvatskoj, nazvanu „Zagreb 900“. I za kraj mogu dodati kako sumnjam da je „Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode“ izdao rješenje o uklanjanju povijesnog bunara u Dumovcu. Ovaj čin bi trebalo osuditi, a na vama novinarima je da istražite ovaj slučaj”. 

Predsjednik M.o. Dumovec  Branko Frančević: Roginu smo nudili vodu, a bunar nema povijesnu vrijednost

Oko cijeloga problema vezanoga uz spomenuti zdenac upisali smo i predsjednika Mjesnog odbora Dumovec koji su zatražili radove i odobrili zatvaranje bunara.

„Bunar o kojem pitate bio je nasred Antolakove ulice, prometnice koja je bila asfaltirana samo do bunara, a ostala četiri kućna broja nikada nisu imala asfalt, jer se to nije moglo izvesti i nikada im nije zimska služba očistila prilaz, jer se pokraj bunara do njih nije moglo doći.  Svojedobnim uvođenjem vodovoda u naše naselje, bunaru je prestala svaka važnost, on više nije bio niti kontroliran, a koristio ga je jedino još g. Josip Rogin. Njemu smo tijekom pokretanja projekta preasfaltiranja cijele ulice ponudili dovođenje vodovodne vode na njegovu parcelu, dakle do šahta, budući da gospodin u svojoj kući nema izgrađenu vodovodnu instalaciju.  I dalje mu nudimo besplatan vodovodni priključak što je on prvo odbijao, a potom mi  je evo jučer (bio je to ponedjeljak, op.a.) ipak rekao da bi prihvatio da mu uvedemo vodu, što ćemo svakako i učiniti, no još moramo vidjeti na koji način, kako se voda po zimi ne bi smrznula”, kazuje nam predsjednik Frančević dodajući kako vijenac bunara nije uništen. 

„Upravo sam ja zatražio od izvođača radova da vijenac bunara osobito pažljivo skinu i prevezu ga do društvenog doma gdje bi trebao biti trajno izložen u spomen na naš zdenac”, govori nam dalje Frančević ističući kako sam bunar  nije zatrpan kako se misli, nego je preko otvora postavljena armiranobetonska ploča preko koje je potom navučen asfalt, za nedaj Bože u budućnosti ako zatreba...

Pitamo dalje prvog čovjeka Dumovca jesu li se iz Mjesnog odbora s kime konzultirali oko možebitne povijesne vrijednosti samog bunara. „Raspitivao sam se u „općini” ima li bunar kakav svoj strateški značaj, imali kakvu povijesnu vrijednost, rečeno je – ne, nema.  Došao sam i do čovjeka čiji je, prema njegovu pričanju, deda kopao taj bunar, dakle prema našoj spoznaji star je nekih stotinjak godina. Tada smo u našem odboru donijeli odluku da bismo, kad već idemo u potpuno uređenje cijele ulice, konačno ju asfaltirati do kraja kako bi svi građani u njoj imali isti komunalni standard”, zaključio je Branko Frančević, dodajući da nikada nisu Josipa Rogina željeli ostaviti bez vode, da su nakon njegova odbijanja vodovodnog priključka razmišljali da mu se u njegovom dvorištu iskopa bunar, no kako se sada javio da bi ipak htio vodu, čini se da bi i to uskoro moglo biti riješeno.

Pitanje vode i prava na vodu jedan je segment ove priče, kulturološki može se gledati iz drugog pravca, treći smjer gledanja je kronološki, jer živimo u 21. stoljeću. Očito ovdje ima više istina i svatko sa svog stanovišta smatra da je u pravu, a na svakom čitatelju ponaosob je da donese svoj zaključak. Činjenica je tek jedna, Antolakova je sad uređena do posljednjeg kućnog broja, bunar je zatvoren i više se ne može koristiti, Josip Rogin će iako teška srca prihvatiti da bunara više nema, kao što će prihvatiti i dolazak vode u njegovo dvorište, vijenac bunara je sačuvan, a slojevi zemlje u bunaru sad se više  ne mogu ispitivati.