U tučnjavi s vlastitom ženom umoren po njoj sjekirom

Sesvetske povijesnice iz ostavštine prof. Petravića.

 Slika sesvetske prošlosti ne bi bila potpuna kad bismo prešutjeli njene crne strane. Evo stoga na kraju i nekoliko podataka o tome:

U 19. stoljeću vanbračnu djecu nisu u Sesvetama rađale samo „djevice“ nego i mlađe i starije udovice a zabilježena su i dva ovakva slučaja: „ ... neudata, kao putnica došla prenoćit kod Kušekovića i tuj u štaglju porodila“, „ ... ledična služavka, inače služeća u sv. Ivanu Zelini. Na kolodvoru ju primili trudi te je morala kod P. Kralj roditi“.

         U toku I svjetskog rata zabilježena je smrt povojničenog „kraljevskog kotarskog veterinara iz Vrpolja, kotar Đakovo“ (43 godine) kojemu je mjesto službovanja bio „k. u. k. Stabiles Pferdespital“  u Sesvetama (ispod Sopnice). Kao alkoholičar, sam se otrovao u neubrojivom duševnom stanju“ (1916).

         Prvi spomen kriminala u novijoj sesvetskoj prošlosti nalazimo oko polovice 19. st. kad je umorenom zadana „smrtonosna rana na glavi“. Otada do 1923. g. našao sam svega nekoliko sličnih slučajeva:

„u tučnjavi s vlastitom ženom umoren po njoj sjekirom“, „uslijed zadobivenih smrtonosnih rana na glavi i crijevima u tučnjavi... preminuo“, „umoren tupim oružjem“, „zaklan nožem“.

Najuzbudljiviji takav događaj zbio se, međutim, 4. svibnja 1936. oko 17 sati. U Župnoj spomenici opisan je ovako: „U gostioni Franje Klobučar kraj kolodvora dogodilo se strašno krvoproliće. Narednik oružničke postaje u Sesvetama braneći svog napadnutog druga oružničkog podnarednika ubio je na mjestu Stjepana Šemper iz Sela, a ranio teško Tomu Turčić iz Brestja, Martina Horvat iz Brestja i Tomu Vugrić iz Sela. Ranjeni su prevezeni u bolnicu u Zagreb. Tomo Turčić je odmah kod dolaska u bolnicu podlegao rani, a ostala dvojica su nakon dužeg bolovanja ozdravili. 

Političko stanje bilo je vrlo napeto, a ovom tragičnom događaju dala se politička pozadina i spontano je došlo do velike uzbune među narodom u Sesvetama i okolici. Samo razboru i prisutni duha i kod izaslanika od vodstva HSS iz Zagreba i nekih viđenijih ljudi u Sesvetama ima se zahvaliti, da nije došlo još i do veće tragedije, jer se razdraženi narod već spremao, da demolira žandarsku postaju i napadne političke protivnike, pristaše Hrvatima tako omraženog beogradskog režima.

 Mnogo je trebalo i truda i napora, da se ogorčeni i razjareni narod smiri. Jer je u prvi mah događaju dana politička pozadina, proglašeni su mrtvi i ranjeni političkim žrtvama i mučenicima. Zato je palima Stjepanu Šemper i Tomi Turčić priređen upravo veličanstven pogreb, kod kojega je sudjelovalo do 2.000 ljudi, a održani su i politički govori. Na samom groblju održao je govor nad otvorenim grobom narodni zastupnik HSS za grad Zagreb dr. Žiga Scholl. Međutim kad je ohladila i popustila razjarenost i došao do riječi razum i razbor, vidjelo se, da ta tragedija nema nikakve političke pozadine nego je to bio obračun mržnje i osvete ljubomore dvojice krvnih neprijaelja...

 Po srijedi je jedna zloglasna i pokvarena žena iz Ivanjerijeke (župe Resnik), koja kraj zakonitog muža i petero djece podržava nedozvoljene veze s drugim muškarcima. Ipak istini za volju valja priznati, da su žandari indirektno uzrok tomu krvoproliću time, što su se taj dan uopće pokazali van iz svoje kasarne, a još više što su se usudili doći među narod, koji je u gostioni davao oduška svom veselju i svom hrvatskom patriotizmu. Žandari su po našim hrvatskim krajevima tolike ljude batinjali, mučili i zlostavljali i vlastima denuncirali samo radi hrvatstva, tako da ih je narod zamrzio i gledao u njima samo predstavnike... sile i nasilja. To si žandari dobro znali i zato se nijesu smjeli ni pokazati...“

         Nesretnih slučajeva bilo je i daleko više. Neke željezničke nesreće već su navedene a sad evo dokaza da i sajmovi gutaju svoje žrtve: „došao na sajam, umro na željezničkoj stanici od klijenuti srca“ (1895); „vraćajuć se iz sajma u Kašini (na Valentinovo 1902) pripit na putu zaspao i smrznuo se“;  „umoren na i državnoj cesti idući iz sajma u Vrbovcu“ (1922). 

Sava teče podaleko od Sesveta, i Sesvećani nisu, dakako, u velkom broju odlazili na kupanje. Ipak se potkraj 19. stoljeća jedan osmogodišnji dječak utopio „na kupanju u Savi“ a jedna žena zaglavila u toj rijeci „uslijed poremećenog duševnog stanja“. Vojnik Marko Tupek Kušeković iz Sesveta 12 pao je 1906. „iz drugog kata u (Rudolfovoj) kasarni domobranskoj“ pa je i pokopan u Zagrebu a dirljiva je i sudbina petogodišnjeg dječaka iz Gajišča: ... „bio na paši te se kod vatare grijao. Nesrećom upalilo mu se odijelo, uslijed toga izgorio i uslijed ogorinah umro“ (1912).