Hodočasnički put sv. Jakova

Planinarski utorak je aktivnost u Čitaonici Knjižnice Sesvete kojom HPD „Lipa“ već dulje vrijeme organizira predavanja i prezentacije s planinarskih i drugih zanimljvih putovanja vrsnih predavača.

Na tim sastancima ne nedostaje ni promocija knjiga. Tako je u utorak,31. siječnja u prepunoj Čitaonici Knjižnice Sesvete član planinarskog društva “Lipa” Tomislav Jović promovirao svoju knjigu Camino, hodanjem do Santiaga koju je napisao nakon ishodane gotovo 850 km dugačke hodočasničke rute u Španjolskoj tijekom prošlog ljeta.

Promocija je bila specifična – svaki od sudionika dobio je od autora na dar knjigu s posvetom. O knjizi i odluci da odpješači tako dugački put, razgovarali smo s autorom knjige.

Prvo nam se nametnulo pitanje zašto se ljudi odluče hodočastiti u Santiago de Compostelu? „Razlozi zbog kojih ljudi hodočaste su različiti i nisu svi duhovni. Danas ljudi iz cijelog svijeta prelaze Camino, netko da u ovom ubrzanom vremenu nađe trenutak za sebe, netko da upozna Španjolsku, a ima i pustolova. Ali iskustvo mi govori da je teško prijeći cijeli Put ako nemaš uvjerljiv odgovor na pitanje zašto to radiš. Moj motiv je bio duhovni, hodočasnički način. Smisao morate naći sami, morate osjetiti Camino.

U šesdesetdrugoj godini života rekao sam sebi: Idem! A bio sam oboružan tek odlučnošću. I uspio sam.“Zašto ste sebe predstavili pod pseudonimom Tonči Tončo? „Razlog je jednostavan: da nema osobnosti i da knjiga bude u prvom planu.“Koliko je trajao put, kakvi su bili uvjeti? „Moje putovanje se održalo tijekom lipnja 2016. i trajalo je 25 dana, a što je bilo prilično brzo za ovako veliku dionicu. Dnevno sam prevaljivao oko 35 km. Priroda je bila divna – polja suncokreta, žitna polja, planinski vrhovi… Želim istaknuti ljubaznost lokalnog stanovništva osobito kada skreneš s puta.

Iako sam krenuo sam hodati, tijekom puta sam upoznao puno ljudi s različitih strana svijeta. Tako sam se sprijateljio s četvero krasnih ljudi s kojima sam i danas u stalnom kontaktu, a o čemu pišem u ovoj knjizi. Sastavni dio puta je i credential – putovnica, koja služi kao identifikacijska isprava i osigurava povoljan smještaj u alberguesima – prenoćištima. U nju se skupljaju žigovi po prenoćištima ili crkvama koji potom u Santiagu služe kao dokaz da je hodočasnik prehodao cijelu rutu i zaslužio ispravu, tzv. compostelu. Po dolasku u Santiago dobiva se diploma. Put je dobro označen žutim strelicama i simbolom camina - školjkom znanom kao Jakobova kapica, ali ipak valja paziti.

Završno bi dodao da se ljudi odlučuju za težak i neizvjestan put koji će najčešće ostati samo u njihovim glavama. Svaki dan prolaze kroz iskušenja i pitaju se zašto ovo radim. Oni koji imaju odgovor nastavljaju. Nitko ne pita što imaš, što radiš. Ali svi pitaju kako si. Ako trebaš pomoć, žrtvuju se. Nitko neće proći i okrenuti glavu. Sa svih strana svijeta. Sve što treba, čime započinje i završava dan, je u ruksaku. odlično se sporazumijevamo na svim jezicima. Ako razgovaramo.“

Na pitanje što je Camino, Tomislav veli: „Prije polaska na Put, a i po povratku s njega, mnogi su me poznanici pitali da im objasnim što je to Camino. To me nije iznenadilo jer sam i sam, pripremajući se za polazak, saznao puno povijesnih informacija. Camino (španjolska riječ za put) Santiago de Compostela je hodočasnički put koji postoji više od 12 stoljeća, točnije od 9. stoljeća. Posvećen je sv. Jakovu starijem koji je bio jedan od 12 Isusovih apostola. Djelovao je na Iberskom poluotoku, posebice u Galiciji od 27. do 42 godine, nakon čega se vratio u Jeruzalem. Tamo je propovijedanjem o Kristu i njegovu uskrsnuću privukao mase sljedbenika, što je razljutilo judejskog vladara heroda Agripu. Ovaj ga je dao uhititi te je prvi od apostola pogubljen odsijecanjem glave.

Prema predaji, njegovi su sljedbenici krenuli brodom prevoziti njegovo tijelo iz Jeruzalema prema Galiciji, gdje je najviše djelovao, no brod je potopljen u strašnoj oluji ispred stjenovitih obala Galicije. Početkom 9. stoljeća pustinjak je Pelayo svake noći s brda Libradon viđao tajnstvenu svjetlost iznad humka na pustoj visoravni, Izvijestio je biskupa Teodomira o čudnoj pojavi, a pod humkom su nađene kosti čovjeka bez glave, okružene školjkama, i pismo u kojem se navodi da je to Jakovljevo tijelo. Na tom je mjestu krajem 9. stoljeća po odobrenju kralja Asturije podignuta bazilika Santiago de Compostela. Školjka je postala i ostala jedan od simbola Camina koji hodočasnici i putnici najčešće nose na ruksaku.

Glas o čudu se brzo proširio, pa već od 840. godine ljudi iz cijele Europe počinju hodočastiti sv. Jakovu. Camino se često naziva i Put zvijezda, što proizlazi iz imena Campo Stela – Polje zvijezda. Kada se hoda noću, na nebu se vidi i prati smjer Mliječnog puta, odnosno hoda se s istoka na zapad u smjeru Mliječnog puta. Danju se prati smjer Sunca, također s istoka na zapad. Najstariji smjer, koji mnogi smatraju „originalnim“, je tzv. francuski put od mjesta Saint Jean de Port u podnožju francuskih Pirineja, preko Pirineja i dolinom rijeke Ebro na zapad, preko sjeverne visoravni Mesete i planina Leona do Santiaga. nešto više od 800 kilometara.

Mnogi hodočasnici nastavljaju i osamdesetak kilometara dalje, od Santiaga do Finisterre, kapelice i svjetionika na atlantskoj obali kao simbolu kraja svijeta i novog početka. Hodočasnički put je zbog burne povijesti ovih područja, a posebno polovinom srednjeg vijeka, bio iznimno rizičan. Ratovi kršćana i Maora, međusobni sukobi plemstva, brojne plačke i napadi često su bili fatalni za hodočasnike. Ali nikakve opasnosti i pogibelji nisu zaustavile putnike.

Od 11. stoljeća pojavljuju se diljem Europe zaštitnici poput kralja od Navarre, kralja Alfonsa VI., templarskog vojnog reda, a od sredine 11. stoljeća i Papa pruža zaštitu i potporu hodočasnicima. Templari su, pored fizičke zaštite, uspostavili i prvi bankarski sustav omogućivši hodočasnicima da novac polože u jednom a podignu u drugom mjestu i tako se zaštite od pljački. To je osiguralo jačanje utjecaja i bogatstva templara u Europi gdje su izgradili brojne samostane, bolnice i drugo.

Od 1993. godine Camino je uvršten na popis UNESCO-ove Svjetske kulturne baštine.“ Ovdje smo vam predstavili mali dio onoga što možete pročitati u ovoj knjizi od skoro dvijesto stranica ilustriranoj s mnoštvo fotografija. Autor je, u znak zahvalnosti na mogućnosti predstavljanja knjige u Čitaonici, nekoliko primjeraka knjiga poklonio Knjižnici Sesvete gdje ih možete posuditi.