Za kraj ljeta zadnja preporuka dobrog štiva - Plavuša u krhotinama: Marilyn i iluzija u kojoj volimo lutati

Za kraj ljeta Karlo Cvrtak,  talentirani sesvetski gimnazijalac  donosi posljednju sezonsku preporuku kvalitenog ljetnog štiva.

Postoji nešto morbidno privlačno u načinu na koji obožavamo svoje ikone dok ih polako lomimo. Marilyn Monroe – glumica zlatnih 50-ih godina holivudskog filma, seks-simbol, možda još samo jedna nesretna žena u zlatnoj krletci –  ili Norma Jeane Mortenson, kako ju je rodni list tvrdoglavo nazivao – bila je i ostala savršena projekcijska ploha za tu našu kolektivnu fascinaciju krhkima. U nju smo upisivali sve: muške fantazije, ženske frustracije, američki san, holivudsku noćnu moru. Joyce Carol Oates u romanu Plavuša (2000.) odlučila je, gotovo bestidno, rastaviti taj mit do najsitnijeg emotivnog vijka. I što je pronašla? Mnogo više tame nego svjetla.

Oates ne piše biografiju. Ona piše fantazmagoriju temeljenu na stvarnim događajima – ili bolje rečeno, emocionalnu istinu koja se ne mora uvijek slagati s dokumentarnim činjenicama. Ako bi ovo bila kazališna predstava, na sceni ne bi bilo čiste rekonstrukcije, nego neonski iskrivljene kulise, poluistrošene perike i stari gramofon koji škripi dok netko pušta ,,Diamonds Are The Girl’s Best Friend”. Oatesin tekst nije zainteresiran za točna imena ili doslovne datume; ona nas uvlači u psihu žene koju je svijet znao, a možda nikada nije istinski upoznao.

Norma Jeane – djevojčica koja nikad nije nestala

Jedna od najvećih snaga Plavuše jest to što Oates ne dopušta da Marilyn preraste Normu Jeane. Njezin lik ostaje neprestano rastrgan između sirotinjskog djetinjstva, majčinih psihičkih slomova i uspona u industriji koja slabo razlikuje filmsku kameru od mikroskopa za proučavanje tuđih rana. U romanu, djevojčica s pletenicama i glumica u dijamantima stalno koegzistiraju, a čitatelj osjeća neugodan pritisak tog dualiteta.

Organiziran u dijelove koji odgovaraju fazama života najpoznatije glumice platinaste kose, roman dočarava tužne okolnosti njezina odrastanja; štetu koju je nanijela psihički nestabilna majka, odsustvo nepoznatog oca, mučne godine u sirotištu i izdaju u udomiteljskoj obitelji. Autorica veoma realistično opisuje njezin trnovit put do slave, prenosi srž Monroeina tri braka i vjerodostojno utvrđuje njezinu nezasitnu potrebu za sigurnošću, afilijacijom i ljubavlju. 

Cijelo vrijeme Oates time postavlja pitanje: je li Marilyn ikad postojala, osim kao marketinški trik? Ili je sve bila Norma Jeane, djevojka koja se naučila pretvarati da je netko drugi jer joj je to bio jedini način da preživi?

Ovo, dakako, nije samo pitanje o Marilyn. To je pitanje o svima nama. Koliko svojih identiteta svakodnevno kompromitiramo da bismo bili prihvatljivi, poželjni, klikabilni? I koliko nas to sve, na kraju, košta?

Slava kao egzorcizam i prokletstvo

Plavuša je roman o slavi, ali ne na onaj klasični, zvjezdani način. Oates opisuje slavu kao demonsku opsjednutost – kao nešto što ti obećava ljubav milijuna, a zauzvrat uzima svu tvoju privatnost, tvoju spontanost i, na kraju, tvoju kožu. Norma Jeane sanja o bijegu iz siromaštva, a dobiva... što? Besprijekorne fotografije na naslovnicama i gomilu muškaraca koji žele biti dio mita o njoj, ali ne i dio stvarne nje.

Oates nije sentimentalna. Njezina Marilyn je istovremeno pametna i naivna, ranjiva i manipulativna, očajna i proračunata. Nema čistih linija. I baš u tom sloju prljavštine, u tom odbijanju da se čitatelju ponudi “definitivna Marilyn”, krije se najveća snaga ovoga romana.

Oatesin stil: proza kao valovi koji se ruše

Čitati Plavušu znači dopustiti da vas preplave rečenice koje su ponekad lirske „do boli“, a ponekad toliko brutalne da vam dođe da zatvorite knjigu. Oates ne štedi ni sebe ni čitatelja. Njena proza je fragmentarna, povremeno hipnotička, često prelazi u unutarnji monolog, gdje misli likova jure jedna preko druge.

Ako očekujete ustaljenu linearnu naraciju – zaboravite. Oates radi kolaž: dječji glas, glas ljubavnika, glas javnosti, glas same Marilyn koji ponekad zvuči kao da govori iz sna, a ponekad kao da očajno vrišti u jastuk. Ta fragmentarnost nije stilski hir; ona imitira način na koji funkcionira slava – stalno presijecana, nikad potpuna, uvijek “montirana” za javnost.

Knjiga, film i razočaranje publike

Kad je 2022. izašao film Blonde u režiji Andrewa Dominika i s Anom de Armas u naslovnoj ulozi, mnogi su očekivali glamur, nostalgiju, možda i neku “istinitu priču” o Marilyn. Umjesto toga dobili su sumornu, često eksplicitnu priču o silovanju, zlostavljanju i usamljenosti – nešto što je vjerno tonu Oatesina romana, ali ne i njegovoj literarnoj dubini.

Problem je bio u tome što film nije mogao prenijeti onu kompleksnost unutarnjih monologa i emocionalnih nijansi koje Oates piše. Na ekranu su ostali samo udarci – teški, repetitivni, bez suptilnosti koja bi ih uravnotežila. Rezultat: publika se podijelila između onih koji su film proglasili remek-djelom hrabrosti i onih koji su ga optužili za eksploataciju.

Zanimljivo je da su obje strane, zapravo, potvrdile ono što Oates već sugerira – da je Marilyn i u životu i u smrti postala projekcija. Svatko u njoj vidi ono što želi vidjeti, ili ono čega se boji.

Zašto danas čitati “Plavušu”?

U svijetu gdje svatko može postati mikro-Marilyne, barem na Instagramu ili TikToku, Plavuša zvuči gotovo proročanski. Svi znamo kako je to igrati ulogu, nositi lice koje smo odabrali za javnost, skrivati ono drugo lice koje ne smije procuriti. Oates samo pojačava kontrast i baca ga pod reflektore.

Čitajući roman, ne možemo izbjeći usporedbu sa suvremenim zvijezdama koje su bile pod sličnim pritiscima – Lady Di, Elizabeth Taylor, Britney Spearce, Amy Winehouse, pa čak i one koje su još među nama, ali djeluju kao da su zarobljene u vlastitim brendovima. Oates nas tjera da se zapitamo – što će od njih ostati kad završi show?

Sleng, pametne riječi i nekoliko šamara

Iskreno, čitati Plavušu nije bilo lagano. To nije “plažna” literatura. Knjiga ima gustoću suhog vina – treba joj dati vremena da se otvori, inače ćete samo klimati glavom i praviti se da razumijete. Ali kad joj date prostor, ona vas udari ravno u želudac.

Ima tu trenutaka koji su čisti “ajme majko” – scene toliko brutalne da izgledaju kao da ih je režirao netko tko mrzi Hollywood. Ali upravo te scene razbijaju iluziju. Pokazuju da ispod svjetlucavih haljina ima modrica, i to ne metaforičkih.

Oates je, stoga, majstorica u spajanju lirskog i vulgarnog. Jednu rečenicu piše kao poetsku razglednicu, a već u sljedećoj vas pljusne surovim realizmom. I to funkcionira, jer tako funkcionira i život: čas je glamur, čas pakao.

Identitet kao performans

U srži romana leži ideja da je identitet uvijek neka vrsta performansa. Marilyn je možda bila najpoznatiji primjer toga, ali svi smo mi, barem malo, Marilyn. Na poslu, u školi, na prvom spoju – uvijek odabiremo masku. Razlika je samo u tome što u nas nisu kontantno uperene sve oči javnosti, nema neprestanih normativa po kojima bismo se bez imalo odmora morali ravnati. 

Oatesina Marilyn postaje tragična ne zato što je glupa ili prevarena, nego zato što se u toj igri maski izgubila. I kad jednom ne znaš tko si bez perike, bez šminke, bez tuđeg pogleda – povratka više nema.

Zaključak: Plavuša koja je zapravo ogledalo

Na kraju Plavuše ostajemo bez pravog “raspleta”. Oates ne nudi katarzu, nego osjećaj praznine. I to je možda najpoštenije što je mogla napraviti. Jer mit o Marilyn nikad nije imao sretan kraj, a ni mi nismo spremni prestati ga hraniti.

Ova knjiga nije samo priča o jednoj ženi. To je priča o nama – o tome kako volimo promatrati tuđe živote, tuđe padove, tuđe tragedije, sve dok nam posluže za vlastitu zabavu ili inspiraciju. Oates nam vraća ogledalo u lice i kaže: „Evo vam Marilyn. Sad pokušajte reći da ste bolji.”

I baš zato, Plavuša je knjiga koju treba pročitati – ne da biste saznali istinu o Marilyn, nego da biste se suočili s istinom o sebi. Jer to je, na koncu konca, bilo i jest najbitnije – kako za najslavniju plavušu, tako i za samog čitatelja ovog bezvremenskog romana. 

*Zanimljivost za kraj 

U američkoj pop-kulturi tijekom desetljeća razvila se simpatična, no vjerojatno izmišljena anegdota/urbana legenda. Naime, pri svom prvom i jedinom susretu sa slavnim teorijskim fizičarem, po mnogima najvećim genijalcem ikada, Albertom Einsteinom, Marilyn je u šali rekla: „Ti i ja bismo mogli imati dijete – s mojom ljepotom i tvojom inteligencijom.“ Na što je on posprdno odgovorio: „Ili... S tvojom inteligencijom i mojom ljepotom.“

Iako je ovo samo jedna od mnogih „pričica“ koja je Merlinku htjela smjestiti u okvire „glupave, praznoglave plavuše“, kakve su joj filmske uloge uglavnom i bile, mnogi će se iznenaditi provjerenom informacijom da je njezin kvocijent inteligencije bio visokih 165 – čime je nadmašila nerijetko nadmenog fizičara. Naime, Marilyn nije bila tek holivudska ikona. Bila je veliki zaljubljenik u knjige s privatnom bibliotekom od preko 1000 naslova. Čitala je poeziju, filozofiju, klasike, kazališne komade. Neki od omiljenih romana bili su joj Madame Bovary, Smrt u Veneciji, Iz Rusije s ljubavlju, Veliki Gatsby... Čitala je i žeđala za pisanom riječju ne tražeći slavu, već istinu – za kojom je jedino istinski i žudjela. 

Autor članka Karlo Cvrtak učenik je Gimnazije Sesvete, uskoro u trećem razredu.