Božić je, blagdan je rođenja Isusa Krista

Biblijski izvještaj Isusovo rođenje tumači kao događaj koji se je zbio na slavu Bogu na visini i za mir ljudima dobre volje. 

Otajstvo Božića ima odraz i u hrvatskoj književnosti i umjetnosti, a osobito u spletu običaja te u božićnim pjesmama i melodijama. Božićni običaji obnavljaju mnoge sadržajno vrijedne čine na očitovanju čovjekoljublja, od čestitanja i darivanja do pomirbe zavađenih i novog poleta u obiteljskom životu.

Božićne pjesme - prepjev kršćanskih vjerskih istina

Pjesme pak odišu ozračjem radosti i svečanosti, a sadržajem su zapravo prepjev božićnog evanđelja i kršćanskih vjerskih istina.

U božićnim pjesmama jasno je naznačena središnja kršćanska vjerska istina o rođenju Bogočovjeka, kojega one često nazivaju Mladim Kraljem, od Djevice Marije. Taj motiv pjesme uokviruju u idiličan svijet pastira, mudraca zvanih kraljevima, anđela, štalice, jaslica i zvijezde vodilje.

Kao kršćanski blagdan, Božić se u svakom narodu obilježava na poseban način čineći i dio njegove etnografske baštine. U nekim hrvatskim krajevima već na Svetu Katarinu (25. studenoga) počinje božićna priprava i traje točno mjesec dana.

Advent ili došašće vrijeme je pripreme za dolazak i rođenje Isusa Krista, a sastoji se od četiri tjedna neposredno prije Božića koji simboliziraju četiri tisućljeća, koliko je po Bibliji prošlo od stvaranja svijeta do Kristova dolaska.

U novije vrijeme sve prisutniji znak adventa, koji upućuje na Božić i poziva na obiteljsku molitvu, jest adventski vijenac, koji se plete od zimzelenih grančica, ali tako da nema početka ni kraja, što označuje vječnost. U vijenac se umeću četiri svijeće koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedjelje pali se prva svijeća i tako redom da do Božića gore sve četiri.

Nakon Svete Katarine slijede blagdani Svete Barbare (4. prosinca), Svetog Nikole (6. prosinca) i Svete Lucije (13. prosinca) koji u nekim krajevima imaju istu ulogu početka kruga božićnih običaja.

Likove svetog Nikole i svete Lucije često predstavljaju muškarci ili žene i obilaze domove donoseći djeci darove.

Svetu Luciju naslijedio Sveti Nikola

Na Svetu Luciju običaj je da se noću osoba ogrnuta bijelom plahtom uputi po kućama darivajući djecu suhim smokvama, bademima, orasima i jabukama te plašeći nestašne mališane. Neposlušni pak pod jastukom pronalaze šibu kao opomenu da se poprave.

U današnje doba tu je službu preuzeo Sveti Nikola, koji u čizmicu dobre djece stavlja slatkiše, a šibe dijeli njegov pomoćnik Krampus (simbol zlog duha ili vraga).

Tradicionalni, stari hrvatski božićni dar bila je i ukrašena jabuka zvana božićnica, a darivali su je mladići djevojkama.

Običaj koji se sačuvao do danas jest sijanje božićne pšenice kao simbola obnove života i plodnosti. Na blagdan Svete Barbare ili Svete Lucije sije se pšenica, simbol života u katolika, i pripravlja zelenilo za ukras kuće i stola za svetkovanje Božića.

Do Božića pšenica naraste u posudi ispunjenoj vodom te ukrašava božićni stol, a tijekom božićnog vremena stoji pod borom, uz jaslice ili u kutu sobe.

Da bi izgledala lijepo, pšenica se podrezuje i ovija hrvatskom trobojnicom, a u nekim se krajevima posred nje stavlja jabuka te svijeće. Nakon Božića pšenica se daje pticama jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti. Prema narodnom vjerovanju, gustoća iznikle pšenice, boja i sočnost njezinih vlati najavit će bolju ili lošiju žetvu iduće godine.

Nestali običaji unošenja badnjaka i rasprostiranja slame

Danas su u selima gotovo nestali običaji unošenja badnjaka i rasprostiranja slame pod blagdanskim stolom u predvečerje Božića.

Badnjakom se naziva jedan, a u nekim krajevima i tri velika panja koja se unose u kuću na Badnju noć i stavljaju na ognjište. Tri panja simbol su Svetog Trojstva, a njihovim se žarom zapale sve svijeće u kući. Slama se kao znak Božića održala znatno duže od panjeva.

Trenutak unošenja slame u kuću, što je obično činila glava kuće, označavao je službeni početak proslave blagdana Božića. Slama se unosila u kuću i rasprostirala po podu s izričitim božićnim naglaskom jer su taj čin članovi obitelji redovito pratili pjevanjem božićnih pjesama.

U Hrvatskoj se sve do 1850. nije običavalo kititi božićno drvce, iako je takva praksa u njemačkim pokrajinama živa još od 16. stoljeća, a zanimljivo je da su prva božićna drvca bila bjelogorična. 

U sjeverozapadnim dijelovima Hrvatske muškarci bi u šumi odsijecali grane i potom ih ovjesili u kutove prostorija u kojima borave.  Na grane bi povješali orahe i liješnjake, te poneku jabuku božićnicu. Ta se grana nazivala "cimer" (vjerojatno od njemačkog zimmer), a povješani ukrasi na njoj "kinč".