Danas je 100. obljetnica rođenja Vesne Parun, ponosni smo što je dijelom bila i Sesvećanka

Autor: Borko Samec
Objavljeno: 10.4.2022. 11:54:15
 Danas je 100. obljetnica rođenja Vesne Parun, ponosni smo što je dijelom bila i Sesvećanka

Foto: Sesvete danas, Borko Samec/ Autorica slike Nevena Petra Piližota

Najveća hrvatska pjesnikinja Vesna Parun dio svog života provela je u Sesvetama. Povodom njenog stotog rođendana, njen najveći prijatelj, Branko Pejnović napisao je zanimljiv i vrlo topao članak.




Kao da je pjesma bila sreća moja sva. . .

Branko Pejnović o Vesni Parun


    Kad se Vesna Parun rodila 10. 04. 1922. godine na Rtu Bučina na otoku Zlarinu, njena je majka Antica, djevojačkim prezimenom Mateljan, Šoltanka, rekla:  -

"Vesna, Marija, Cvijeta, kada bude imala šesnaest ljeta biti će pjesnikinja od ovoga svijeta".

   

    Tako je i bilo. Sa šesnaest godina Vesna Parun  objavila je prvu pjesmu "Zov" i od tada, pa do smrti, u osamdesetdevetoj godini života, bilo je objavljenih knjiga barem koliko i godina. Sav je životni teret pretočila u pjesme. Imala je težak život, ali uspravno njime je hodala. Puno siromaštva, samoće i borbe bilo je u njemu. 

   

    Prva žena pjesnikinja, otočanka, vodonoša - kako često je znala reći. Njezina je pjesma bila kao izvor vode na otocima prije puno godina.

    Bez obitelji, na cesti, dostojanstvena i časna trajala je Vesna. Kroz sve životne nedaće. Često neshvaćena od okoline, povlači se u svoje osame. Pišući...

    

    Još krajem 70-ih godina radeći po zagrebačkim školama susrete s pjesnicima, neminovno sam upoznao i Vesnu Parun. Od tada pa do kraja njenog života, s povremenim prekidima, bio sam suradnik, prijatelj i usputnik njen.


   Vesna je živjela u Studentskom gradu, tadašnja ulica Marijana Badela 15, a danas Vile Velebita. Taj stan na kraju grada u Dubravi bio je bez grijanja i telefona. Tako da sam morao često zvati gospođu Žuraj, susjedu, i ostavljati  poruke Vesni. Ona bi obično dolazila četvrtkom u gradsko kupalište "Dijana" u Ilici 8 i onda bismo šetajući preko Cvjetnog trga, otišli do restorana "Pula", gdje bismo pojeli ribice i blitvu i razgovarali o poslu i nastupima. Zatim bi se uputili do "Splendida", gdje su već bili njeni prijatelji - igrači lota: Ivek, Štef i Joža. Potom bi se predao koji listić lota i krenulo se prema Trgu do tramvaja broj 11, što vozi za Dubravu.

   Prolazile su tako godine.


   U tim 80-im godinama imao sam priliku nekoliko puta dolaziti k njoj u Badelovu 15 u njen stan. Od svega namještaja pamtim željezni krevet u kutu, na kojem je uglavnom pisala Vesna Parun. Nikad nije imala radnog stola, niti poštenog namještaja. Uglavnom je pisala po bolnicama, na ulici i u tramvajima. 

   

    U to vrijeme ona je počela pisati  " Moj život u 40 vreća", tako da su vreće bile po cijelom stanu umjesto namještaja. Te su je vreće i kasnije pratile kao njeno jedino blago.


   Vesna je uglavnom pisala noću. Pred jutro bi zaspala i oko podneva se budila. Takav je bio njen bioritam. Hranila se laganom hranom, a kako je bolovala od mnogih boleština sama se i liječila. Često je odlazila u onom zagrebačkom vremenu kod homeopatskih ljekara i sama svoje rane vidala, te joj je najviše pomogao najbolji zagrebački bioenergetičar Nikola Kekuš, Maksimirska 32.

   U tim njenim samoćama jedino joj je radio bio stalna pratilja. U noćnim i dnevnim satima. To je bio svijet Vesne Parun: krpa na očima, radio se sluša, tiha meditacija i kad se napiše, napisana pjesma ostaje u njoj. 

   

   Znala mi je govoriti da kad pjesmu napiše, odmah je ne stavi na papir, nego je pamti  barem 15 dana, trenira pamćenje. Tek je onda zapiše i ostavi drugima. Ono, što mnogi ne znaju, ni ne mogu razumjeti, je da je ona naprosto bila  medij, kroz koji je prolazila pjesma.

    

    Malo je kome lako objasniti da je Vesna Parun bolovala od legastenije (poremećaja moći čitanja), bolesti koju obično ni psihiatri ne razumiju. Cijeli život pisati, a teško čitati. 


    Od 1988. godine, kad ju je Ranko Marinković predložio, bila je primljena kao dopisni član Hrvatske Akademije Znanosti i Umjetnosti. Tako je i ostala - na dopisništvu. Ranko i Vesna su bili od mladosti poznanici, jer je Ranko bio zaljubljen u mladosti u njezinu stariju sestru Vojnu.

     

   U Vrdoljakovom filmu "Kiklop" gdje je Melkiora Tresića neko glumio, taj Melkior je u Vesninom životu bio izvjesni gospodin Erak.


   Krajem tih 80-ih godina Vesni izlazi izbor "Sabranih djela" u "Mladosti", koja je uređivao Vlatko Pavletić. Par godina poslije vodila je Vesna dugu parnicu za honorar svojih autorskih prava, za koja je urednik "Mladosti" Pavletić uredno pobrao honorar, a ona ga nikad nije dobila. I tad je Vesna napisala:-

             "Mislio je bard seljački 

              Prošlo vrijeme mitu, pljački.

              A kad tamo lijepi naši -

              Postadoše mafijaši".


   Vesni "Mladost" nikad nije platila honorar od 14 tisuća maraka s kojim je htjela otkupiti društveni stan. Na kraju su je metnuli na listu čekanja. Kad bismo prolazili ona i ja kraj "Mladosti" u Ilici, znala mi je reći: - "Hajmo pobacat moje knjige van da oni ne zarađuju na meni".  I tako cijeloga života. 

     

    90-ih godina Vesna je bila pozvana u Mannhejm  i Hejdelberg u Njemačkoj da održi predavanje "Sonet i satira - dva suprotna pola". Poslje toga odlazila je Vesna u Strasbourg  u Francuskoj na bijenale MITTL EUROPA na kojem su je priznali francuzi kao veliku europsku poetesu. U Strasbour je tada došla i gospođa Borka Legras iz Pariza,  koja je prevela Vesninu knjigu na francuski.

    

    Kad već govorim o prijevodima, moram spomenuti Luciju Danijelevsku iz Varšave (Poljska), koja je tamo objavila Vesnine tri knige, uz to da je dobitnica Nobelove Nagrade 1993. godine za književnost gospođa Šimborska rekla  da je Vesna - jedna od najvećih živućih pjesnikinja. To potvrđuje Jon Milos, koji je u Švedskoj objavio Vesninu knjigu, a u Bugarskoj, gdje je Vesna bila udata 60-ih godina i živjela, da i ne govorimo - koliko nju poštuju. 


    Vesna je prevodila s bugarskog, francuskog i njemačkog,  Hejnea, Geteea i Rilkea. 


    Često je Vesna u pauzama pisanja i slikala. Početkom 70-ih na Hvaru, u Zadru i u Zagrebu počinje njezin slikarski ciklus. Njezini su motivi bili uglavnom mediteranski i njezini životni gradovi su Zlarin, Šibenik i Šolta. U HKK radio sam joj izložbu 1993. godine ("kod Drageca"), na kojoj su se svi iznenadili njezinom prepoznatljivom mediteranskom  slikarskom rukopisu.

 

   Vesna je u Zagreb na studij došla 1940. godine nakon gimnazije u Splitu, gdje joj je profesorica iz hrvatskog bila Anka Berus. U Zagrebu je upisala romanistiku na početku studija družila se s naprednima studentima - intelektualcima. Kroz drugi svjetski rat je u Zagrebu spašavala svoju gimnazijsku ljubav - Pjera Breškovića, kojemu je iz Sesveta na Mitnicu nosila kruh i mlijeko. Ta ljubav obilježila je njenih mladenačkih petnaest godina. Od prve ljubavi iz splitske gimnazije do 1953. godine, kad je njegovoj odabranici, koju on oženio, napisala pjesmu "Ti, koja imaš nevinije ruke", koja je napisana kao pismo Pjerovoj budućoj ženi. Ova je pjesma postala najpoznatija ljubavna pjesma i prevedena na sve svjetske jezike. 

    

    U Zagrebu je Vesna s prekidima živjela do 2000. godine, kada se odselila u Stubičke Toplice.


    Njezinih zagrebačkih 60 godina uglavnom je označeno pisanjem i stanovanjem u Dubravi, na kraju grada, gdje je ljeti patila od vrućine, a  zimi - od hladnoće, samo pišući i pišući. 

    

    Između života i poezije ona, bez obiteli i prijatelja, sve je podredila pisanju i stvaralaštvu. Samotnjak. Skromna da skromnija biti ne može, prezirala je luksuz, bahatost, živjela u nekom prošlom i svom svijetu. Ali sve što je napravila, ostavila je za one, koji trebaju znati cijeniti prave književne vrijednosti. Za sebe je Vesna znala reći da je "vodonoša, pučanka, proleterka i saborska pedikerka".  Neobična je bila Vesna, vrlo zanimljiva, mudra, obrazovana, a opet narodska, pučka. Često mi je govorila o svom tetku - Petru Katiću, koji ju je učio epske stihove. Govorila je o majci Antici, koja joj je bila sve na svijetu. I još o Magdici. A najčešće, pod zadnje, o Adnanu. I tako da one, koje zanima kako je Vesna otišla sa ovoga svijeta, neka znaju da je ponijela u jednoj ruci fotografiju Adnana , a u drugoj - Magdice.

    

    Često je ona meni govorila pjesmu Vladislava Petkovića Disa "Možda spava":-

Zaboravio sam noćas pjesmu jednu ja

Pjesmu jednu u snu što sam svu noć sluš΄o

Da je čujem uzalud sam danas kuš΄o

Kao da je pjesma bila sreća moja sva.

    

    U dobroj želji i namjeri, završavajući ovaj tekst, vjerujem da će spomen na Vesnu i njezino veliko djelo oživjeti u Grohotama kao muzej i knjižnica Vesninog imena, a uz potporu načelnika općine, županije i Ministarstva kulture RH.

   

    Hvala ti Vesna što si nam u ovom hrvatskom jeziku ostavila jedan od najljepših tragova.  Ti, otočka - viška, zlarinska i šoltanska poeteso, koja se rađa samo jednom u tisuću ljeta. Hvala ti Vesna za svaki stih, red i slovo.

   

S ljubavlju tvoj "ponekad poet, a ponekad probicvjet"  -  Branko Pejnović. 


Vezane vijesti
Ažurirano: 19.5.2022. 14:35:42

Što mislite o rezultatima popisa stanovnika u Sesvetama?

Broj popisanih daleko je manji od očekivanog
Mnogi se odselili zato nas nema koliko smo mislili
Nije loše, ipak je broj stanovnika Sesveta u porastu
Očekivano, sve što se moglo doselit u Sesvete već se doselilo
Ovo je još dobro naspram drugih sredina
( glasajte da biste vidjeli rezultate )

Create Account