Danas je Badnjak, kiti se bor, ukrašava dom, peku kolači, iščekuje se Božić

Badnjak, Badnji dan ili Badnja večer naziv je dana prije Božića u kršćanskom kalendaru.

Današnji je dan prije Božića, dan kada se slavi rođenje Isusa Krista. "Badnjak" je također ime za drvo koje se pali (odnosno nekad se palilo) na ognjištu za Badnjak. Na Badnjak se uređuje kuća za Božić ,te se kiti božićno drvce. Mnogi vjernici na Badnjak prakticiraju nemrs, neki i post, iako Katolička Crkva post ne smatra obveznim.

Tradicija je da na Badnjak ukućani kite bor što posebno oduševljava djecu. Također ukrašava se dom raznim ukrasima u novije vrijeme i svjetlećom dekoracijom, te posebno ukrašava blagdanski stol. U samoj kršćanskoj religiji ne postoji obveza kićenja i ukrašavanja i nije propisano da se to radi na Badnjak, nego je to proizašlo iz tradicije. Jedini crkveni izričaj ukrašavanja jest postavljanje jaslica, no borovi i drugi ukrasi također su u novije vrijeme, kao lijepi običaji, dio ukrašavanja i naših crkava.

Po gregorijanskom kalendaru Badnjak pada 24. prosinca te ga toga dana slave u katoličanstvu i protestantizmu.

Crtica iz povijesti

Na sam su se Badnjak ukućani rano ustajali, a žene su napravile božićni objed (bezmesni), pospremile dom i pripremale nemrsnu hranu za večeru, budući da se na Badnjak posti iako crkva to ne smatra obveznim, nego je nemrs odnosno post osobni izbor. Uglavnom se jela riba, u kontinentalnoj Hrvatskoj, pa i u prigorskim krajevima riječna, ili neko drugo nemesno jelo,  pekao kruh koji bi bio na stolu sve do blagdana Sveta tri kralja, a njegova je veličina simbolizirala obilje naredne godine. 

Muškarci su pak hranili stoku koja je također trebala biti spokojna zbog božićnih svetkovina, a također  pripremali su drva za ogrjev i nabavljali hranu koju bi domaćice potom pripravljale. Također oni su to jutro odlazili u šumu i odsijecali crnogoričnu granu koju bi potom ovjesili u kut neke prostorije u kojoj se najčešće boravilo, uglavnom je to bila kuhinja. Ukrasili bi je orasima, lješnjacima i jabukama božićnicama, a već početkom prošlog stoljeća i licitarima i to su nazivali "kinč". Taj kinč odnosno ukrašena grana ostajala je visjeti do Svijećnice.

Nakon večere odlazilo bi se na tradicionalnu misu,  polnoćku, na kojoj bi se dočekao Božić.