Božićna izložba HULULK-a otvorena u galeriji ZIPS

Već niz godina Hrvatska udruga likovnih umjetnika i likovnih kritičara (HULULK) uoči Božića priređuje skupnu izložbu svojih članova.

Božićna izložba HULULK-a postala je već tradicijom. U devet godina svog održavanja referirala se na brojne podteme i motive Božića. Nosila je Radosnu vijest i obznanjivala dolazak Spasitelja. Stoga se i ove godine predstavila djelima koja tematikom i snagom izričaja bude nadu, ukazuju na svrhu i smisao Božjeg dolaska na Zemlju. Ali za nas to predstavlja i okupljanje članova i dragih prijatelja, sa željom da zajedništvom obilježimo kraj  ovogodišnjeg izložbenog djelovanja. Učinili smo to u petak 22.12., u Izložbenom prostoru nama prijateljske Udruge zelene i plave Sesvete, koja nas ugošćava već tri godine. Kako je kod nas sve „tradicionalno“, izložbu je onda već  tradicionalno otvorio vugrovečki župnik Filip Lucić, koji je ujedno i dopredsjednik HULULK-a, pa je bilo nakon predstavljanja izložbe kustosice Sanda Stanaćev Bajzek sasvim razložno da to učini i zaželi nam čestit Božić. 

Ovogodišnjom izložbom predstavilo se trideset i pet likovnih umjetnika, članova HULULK-a, među kojima su eminentni predstavnici hrvatske sakralne likovne umjetnosti koji su to učinili crtežom, slikom, grafikom, fotografijom, skulpturom i instalacijom.

Koncepciju izložbe kao i do sada potpisuje kao kustosica i predsjednica HULULK-a Sanda Stanaćev Bajzek, a izlažu: 

Mercedes Bratoš, Tamara Brmbota, Sanela Đurinec, Ana Guberina, Consuelo Palma, Damir Barešić, Dijana Nazor Čorda, Dora Mihaljević, Gabrijela Šimić, Ivan Car, Ivana Ožetski, Jelena Martinović, Kata Jelovčić, Sanja Fališevac, Lojze Kalinšek, Marija Galić, Mate Turić, Marija Čingel, Nada Žiljak, Vesna Matić, Zlatko Milaković, Zvjezdana Mihalke, Mirjana Spajić Buturac, Irena Gayatri Horvat, Marijan Jakubin, Deša Popović, Josip Botteri Dini, Ana Marija Botteri, Estera Mihaela Peruzović, Krunislav Stojanovski, Ivica Petraš, Ivana Bilić Antičević, Hrvoje Marko Peruzović, Karin Grenc i Petar Koši.

A Bog dolazi. To je Isus, Sin Božji koji nam sigurno dolazi. U vremenu došašća prisjećamo se njegovog prvog dolaska i pripremamo za Njegov ponovni dolazak na koncu vremena, kličući Mu: „Maranatha Gospode dođi!“

„Maranatha!“ – slikom svog recentnog ciklusa kliče mu Ana Guberina, i Dijana Nazor Čorda svojom infrared slikom anđela. Čini to i Marija Čingel svojom simplificiranom reljefnom slikom, a Tamara Brmbota računalnom grafikom u koju implementira Isusov portret. Ali i Nada Žiljak svojim infrared crtežom i Deša Popović svojim akrilom na platnu zazivajući svojim crtežom, odnosno slikom – „Dođi Gospode“. A „On dolazi“. Svojim slikarskim triptisima potvrđuju to Lojze Kalinšek i Krunislav Stojanovski. A Njegov „najavljeni dolazak“ kroz simbolični motiv svog digitalnog printa kao temu odabire Damir Barešić. Neobičnim motivom „iščekuje“ Isusa i Zvjezdana Mihalke. U slici Ivana Cara On dolazi poput oblaka svjetlosne kiše. Doista „Nek' pada“, kako nam svojim gracilnim infrared crtežom prikazuje Marija Galić. „U Svjetlu“ slike Ivice Patraša u kojoj nam se ukazuje Njegovo milosno lice. Lice „Svjetla koje sja u tami i tama ga ne obuze“ kao u slici Ivane Bilić Antičević. Jer On je „Riječ koja je tijelom postala i nastanila se među nama“ kao u poetskom spletu grafičkog otiska i akrilne boje diptiha Irene Gayatri Horvat.  On je Emanuel – Bog s nama. U svakome od nas i u svemu oko nas.  Tu čudesnu „Prisutnost“ na znakoviti način u crtežu tušem i žicom dočarava nam Ivana Ožetski.  A Jelena Martinović „tamo gdje ga najviše ćuti“ – u prirodi na proplancima Velebita. 

Isus u nama je „sigurno mjesto“, čista bjelina baš kao u slici Vesne Matić. Trebao bi to biti. Biti centar, osovina, srce svih naših odnosa, srce obitelji i nas samih. Biti „Jezgra“ kako nam svojom trodijelnom raku formom dočarava Consuelo Palma. Biti alfa i omega, Prvi i Posljednji. Kralj Neba i Zemlje, Onaj kojega svojom drvenom  skulpturo-instalacijom slavi i časti Karin Grenc. Kyrie Eleison, kralj s trnovom krunom, kako ga znakovito slika Hrvoje Marko Peruzović. Bog začet u utrobi djevice, Sin Svevišnjega rođen u siromaštvu, u uboštvu štalice. U obitelji Josipa i Marije koju Sam posvećuje. U „Svetoj obitelji“ koju u svoju slikarsku minijaturu utiskuje Estera Mihaela Peruzović. Obitelji kojoj se trebamo svi pokloniti. Pokloniti se tim „svetim jaslicama“ koje u neobičnoj crtačkoj formi izvodi Marijan Jakubin. Pokloniti se poput mudraca ovjekovječenih u slici Kate Jelovčić. Jer rodio nam se Kralj, mlado Sunce, Sin Božji kojemu još uvijek tradicijskim narodnim pjesmama tepamo – „Moj Božiću Svarožiću“, upravo kako nam svojom figurom vizualizira Gabrijela Šimić, ukazujući na čvrstu ukorijenjenost slavenske mitologije u naše kršćanske običaje. 

Kada uoči svete noći unosimo drvo badnjak, kada ukrašavamo naš dom, kada jedni druge darujemo. To je  „Vrijeme vjere i veselja“ koje nam kroz simbol slova V u kamenu izvodi kipar Mate Turić. Vrijeme koje stvara ozračje „Svečanosti“ kako nam svojom makro fotografijom vodenih kapi dočarava Mirjana Spajić Buturac.  To je vrijeme koje uvijek evocira na tople obiteljske Božiće djetinjstva, rodnoga kraja, na „Božić na škojima“ kojeg po pjesmi Pere Ljubića „ilustrira Dora Mihaljević. No to je i vrijeme kada radost srca nerijetko nadvladava svjesnost neprihvaćanja, progona, opasnosti kojom je bio ispunjen Isusov život od samoga rođenja. Podsjeća nas na to svojim „Bijegom u Egipat“ Josip Botteri Dini. Ali i Zlatko Milaković osvrćući se svojom apstraktnom senzacijom na Isusov drugi dolazak, naslovljavajući je proročki „Evo što ga čeka“. I doista „kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji“? A Isus dolazi po svoje, dolazi svojoj crkvi, među one koji gdje bi trebali bdjeti i čekati. 

U crkvi koju u simboličnom prikazu zdanja zagrebačke katedrale prikazuje Ana Marija Botteri, ili Sanela Đurinec Raič koja u detalju potresom razrušene župne crkve ukazuje na nepropadljivost Božjega Duha koji nadilazi materiju. Materiju koju je u prikazu svojih „Previranja“ nadvladala i Sanja Fališevac. Tijelo koje je u asocirajućem prikazu zlatne euharistijske pokaznice, a formom svog torzoida izveo Petar Koši.  Tijelo Kristovo – sama otjelovljena Riječ koja nam kao nebeska mana dolazi. Riječ za kojom vapimo dozivajući je – „Maranatha!“.

Iz predgovora Sande Stanaćev Bajzek